Mir. Pružiti ili ne pružiti mir. O tomu govori naslov.
Naš Katolički Tjednik iz Sarajeva pokrenuo je zanimljivo pitanje na svojoj Web stranici Nedjelja.ba, odnosno anketu. Daje se mogućnost kroz nekoliko odgovora, barem približno, iznijeti svoj stav. To se pitanje s vremena na vrijeme čuje za cijelog trajanja Pandemije. Točnije otkako je pružanju mira (rukovanju) u misi uglavnom odzvonilo. Pitanje sam češće čuo među vjernicima, nego li u našim svećeničkim razgovorima. Pitanje nije od životne važnosti, ali je zanimljivo.
Otuda sam odlučio posvetiti par redaka tomu na našoj župnoj stranici. Želim iznijeti svoj osobni stav, ali i uputiti svoje župljane i sve one koji navraćaju u župu Vidovice kako vidim praksu pružanja ili ne pružanja ruke. Prije svega krenimo od Misne knjige – Rimskog Misala. To je ona velika knjiga što stoji cijelo vrijeme pred svećenikom. Ondje stoji kako je Obred mira malo duži od samog poziva da se pruži znak i da se to učini.
Nakon Očenaša svećenik govori: „Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem; molimo ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve; smiri je molimo, i saberi u jedno, kako je volja tvoja. Koji živiš…“. A onda svećenik s vjernicima izmjenjuje mir: „Mir Gospodnji bio vazda s vama – I s duhom tvojim“. Time je mir međusobno podijeljen. Svima.
A misna knjiga nadodaje – Zatim, ako je zgodno, đakon ili svećenik doda: „Pružite mir jedni drugima“. Iskreno priznajem da u svojih tridesetak godina svećeništva nisam puno ni razmišljao treba li pozvati ili ne na pružanje mira. Tako me naučilo i tako sam činio. Do Pandemije. A onda je i meni proradio mozak: tamo gdje u obrednicima piše – „ako je zgodno“, to je nešto neobvezno, izborno, prema datom trenutku. Može se, a ne mora se. Jer je obred mira kompletiran i bez toga. I to bi bio zapravo kraj rasprave o pružanju mira. Ali misal još nadodaje uputu: „I svi, prema mjesnom običaju, znakom svjedoče jedni drugima mir i ljubav.“. Dakle „znak“ ne mora biti pružanje ruke.
To me podsjetilo na moj osobni doživljaj. Nekada sam se, kao hodočasnik samac, zatekao na misi u rimskoj bazilici Sv. Marije Velike. Kao laik u klupama, volim tako ponekada. Štošta se nauči što se s oltara ne primjećuje. Nije nas bilo puno. Ispred mene u klupi su bile dvije sredovječne gospođe azijskog porijekla. One su vrlo živo i pobožno pratile misu. Kad je došao trenutak pružanja mira, okrenule su se prema meni. Ja sam ispružio ruku. One su se međutim, sklopljenih ruku, kao Japanci kad se pozdravljaju, naklonile prema meni. I dobio sam dva prekrasna, sestrinski topla, azijska osmijeha. Zatečen, nisam znao kako uzvratiti. No misa je i tako išla dalje.
Poslije sam koji put razmišljao o tome. Zašto ta gesta ne bi bila preporučena i prihvaćena u Crkvi. Mislim da vjernicima ne bi bio problem prihvatiti. A o tomu sam najčešće razmišljao kad bih slušao vjernike (osobito ženske) kako su morale pružiti ruku nekomu tko je prije toga kihao u ruke. Pa je to iskihnuto brisao nekakvom maramicom. Pa je tu bio i netko komu je zadnji put mama oprala rukice prije pedeset godina. Kad je bio beba. Pa je bio i netko tko tu gestu koristi da se prihvati ruke do koje inače ne bi dopro…
U svakom slučaju, moglo bi se razmišljati. Što se tiče prakse na misama u našoj župi ja zasada neću pozivati na pružanje mira. Ako misu predvode kolege onda kako žele. Niti ću braniti niti poticati na području svoje župe. Ako je nekomu Crkva povjerila Euharistiju ja nisam taj koji će se kolegama miješati u način predvođenja. Ne spada na mene.
M. Brkić, župnik